Tijana Jurić

0 10

TIJANA JURIĆ

Odavno zbog tebe moje pero plače,
i neće da piše ove tužne rime,
duša boli sve jače i jače,
tužnoga srca pominjem ti Ime…

O kakav monstrum neljudskoga soja,
pomisli na tako krvoločan zločin,
ima li duša da ne plače koja,
kada se suoči sa stihom ovim…

Sudba nesrećna odvede te tamo,
u malo mjesto kod bake i deke,
a da si znala ne bi ni išla,
gdje nedužno život dade jedno djete…

Društvo te čekalo mila si im bila,
drug ti pozajmi i duksić svoj,
ni snove dječje nisi još snila,
pregolem svima nanjela si bol…

Po njegovom mozgu alkohol pliva,
ote te u tmini i ostavi tugu,
ne haja koliko godina imaš,
dok duksić htjela vratiti si drugu…

Mučki u kola zgrabio tebe,
odveo nedje na poljanu pustu,
životinjskim nagonom vodio sebe,
okaljo drumom kosu ti gustu…

Šta li je htio a šta je mogo
ne gledo zore ni bijela dana,
svirepost svoju iskaza mnogo,
jača si do sad od bilo kog žala…

I nije naum ispuniti mogo,
bila si krhka a lavlja snaga,
mučio, šamaro, divljaštva mnogo,
a onda sveza duks oko tvog vrata…

Šta li će sada – mozak nema snagu,
da tvoje tjelo sakrije od ljudi,
pa te na smeću prekrio nagu,
zar Bože držiš zvjeri sred ljudi…

Tijana curice Anđele do bola,
kada bih mogla krvniku prići,
golom bi rukama davila skota,
da mu ni zemlja neda u se sići…

Zaštiti djecu Imenom tvojim,
imaće ljudi da te se sjete,
tata te čuva zakonom tvojim,
vječna ti slava nedužno dete.

Milojka Jelovac

 

Ostavite odgovor

Vaš email neće biti objavljen.