Mnogonamučenom čedu Božijem, Tijani Jurić

0 7

Tijana je živjela u Subotici sa svojim roditeljima, Igorom i Mirjanom, i starijom sestrom Saškom, ali bi sve slobodno vreme provodila u Bajmoku, kod deke, bake i ujaka, gdje bi učestvovala u evharistijskom životu svoje Crkve.

Svojim umilnim glasom doprinosila je blagoljepiju bogosluženja, od dana kada je krštena u manastiru Tronoša, pa sve do potonjih dana njenog zemaljskog življenja. Sa ujakom Milanom, koji je pojac u bajmočkom hramu, imala je želju da uči vizantijsko pojanje i da se još više vezuje za biće Crkve, jer ju je na Crkvu sve i upućivalo. Njena priželjkivanja i njena nadanja su ispunjena, i ona ih je platila svojim detinjim životom, da bi sada još potpunije i prisnije slavoslovila Gospoda i naslađivala se bez konca neprestano Njime.

Ovi redovi su našoj najdražoj Tići na dar, ali i uzdarje Njemu, koji nam ju je darivao u vremenu da bismo je za vječnost imali, nju koja je mnogonamučeno postradala na četrdesetogodišnjicu, isto tako mučnog stradanja Milice Kostić (1956-1974), njene sestre po mučeničkom vijencu.

Ovo je radosno – žalosno naricanje usana, koje podrhtavaju sa obrazima što se ne suše od suza, i očiju što se u suzama dave. Ovo je tiho pojanje napaćenih i beznađem izmorenih srdaca, i neutješnih i u bolu skrhanih duša, koje traže utjehu i nalaze je, koje teže vaskrsenju i iščekuju ga. Ovo je naše neugasno ridanje i tužbal naših skršenih grudi. Ovo je ćutanje naših sirotih pogleda, koji zastaju u beskraju i u njemu nestaju. Ovo je nijemilo našijeh usta, kroz koje danonoćno jedino uzdah otežali sa šapatom molitava vapajem prolazi, da nikada ne bi zaćutala. Ovo je ispražnjenje i izliv vaskolikog bića našega zarad (slavo)slovljenja jednog malenog života, kojeg je Gospod slavom i vijencem mučenica ovjenčao u svojemu nadnebesnome čertogu i kao nevjestu svoju primio k sebi i priljubio uza se, jer Njemu je ova mnogonamučena djevica jedino gredila i za Njega se petnaest ljeta neumorno spremala, koliko je i poživjela u ovome svijetu od svojega rođenja. Ovo su kaplje meda i grčine, ovo su tragovi krvi na papiru, drhtavijeh i grčem zgrčenijeh ruku, o umilnom i čednom životiću i bezazlenom i neprimjetnom živuljku rođenom sred hiljade smrti, u onim teškim danima, kada su nad našijem nebesima nadlijetale krvoločne orlušine i zadavale smrtonosne rane i proždirale nezaštićene, nevine i daleko slabije od sebe.

U tim još nezacijeljenim ranama, u tom još nepomućenom sjećanju, onda kada nam je smrt bila jedina izvijesnost pred besanim očima, rađa se gotovo neosjetno i nepoznato jedan život, jedna mirisna latica i najbistrija kap rose na rubovima pupoljka ruže. I baš zato što je bila takva, tiha i skrivana u toj svojoj tišini, dok su se oko nas prevrtali i nebo i zemlja, ona, u svojoj neuzdrmanoj i nepoljuljanoj kolijevci, uzima za sebe jedino ime koje je mogla uzeti; ime, koje je oduvijek imala; ime, koje će je pratiti i svjedočiti o njoj samoj tokom cijelog njenog kratkog života, malenog života, kakva je i ona sama bila. Života još neproživljenog – za naše prizemno i samoljubivo poimanje, ali za Njegovo neispitno promišljanje o nama i Njegovu ljubav koja prevazilazi svaki um – života zrelog i spremnog da pređe iz ove smrti, da bi se Njime naslađivao vječno.

Ona, za koju su samo leptirovi znali, što bi im se katkad osmijehnula i namah nestala; za koju su samo pčele znale, što su se napajale nektrom njene nepresušne ljubavi i potpuno nenametljive dobrote; o kojoj su ptice jutrom slušale i priželjkivale svaki dan da je makar i u prolazu sretnu i da ih ne mimoiđe njen pogled. Ona, o čijoj su djetinjoj neiskvarenosti i odvažnoj iskrenosti i maslačci potajno prepričavali i šaputali između sebe u predvečerju, i divili se njenom raspjevanom glasu, koji čas miluje – čas grli. Ona, pred čijim su se sjajem i blistanjem zjeni i same zvijezde znale da postide i prikriju u noći, i tek pošto sklopi svoje kapke, one bi se opet bojažljivo i sa strepnjom pomaljale. Ona, zbog čijeg bi se mirisa raspletene kose cvijeće prije vremena budilo, misleći da je već proljeće došlo, a sâmo se proljeće snebivalo da se uopše pojavi pred njom. Ona, pod čijim bi se mekanim stopalima svaka travka i svaki cvijet jagmili i utrkivali da ih pomiluje dodirom svojih sitnih prstiju na nogama, kada bi poljem sazuvena i bosa trčala.

Ona, koju nebo nije moglo da iščeka kada je nedugo ne bi razigranu pod sobom gledalo, i u čijim bi se očima cijelim danima nezasito ogledalo. Ona, u kojoj se i kojom se i sâmo more kupalo. Ona, koja je bila radovanje kiši što je mije i suncu što mu je dozvoljavala da je ogrije, a mjesecu naročita čast da joj noć kraj prozora osvjetljava. Ona, koju je zavoljela cijela priroda i svako biće u kome je bila i najmanja zraka dobrote, u čije bi se djetinje i djevojačko srce zaljubio i onaj ko je nikada ranije nije poznavao, niti je ikada ranije išta slušao o njoj. Ona, nejaka, lakša i od samog povjetarca, koji ju je često nosio kada bi ga stidljivo zamolila da to učini, da bi se na vrijeme domu svojemu vratila, da ne bi čamala, da ne bi kasnila. Ona, iz jednog nevažnog i bezvučnog mjesta, zaklonjenog u jednom istom takvom bezglasnom parčetu ravnice.

Ona, dijete jednog vremena, u kome je smrt potonja misao čovjekova, pogotovo takva bezočna, podmukla i zvjerska smrt djeteta. Ona, koja je nasumično, ali opet i po nedokučivom promislu Njegovom, zgrabljena kandžama zvijeri što joj se mučki prikrala. Ona, koja se branila svojim tihim i nečujnim glasom, svojim mučeničkim vapajem djeteta, svojim bespomoćnim suzama, svojim uplašenim djetinjim tijelom, svojim nemoćnim i besnažnim rukama, svojim vezanim i klecavim nogama, svojim strahom ukočenim prstima i preplašenim usnama.

Ona, koja je u jednoj julskoj i užasom obavijenoj noći bila drhtavo lane što je u trenu potreslo svijet, s kraja na kraj zemlje. Ona, od koje se i sama zemlja uzdrmala i zajecala u svoj svojoj dubini, jer ju je pod nju bacila i bestidno zakopala razjarena i krvi žedna zvijer, zvijer koja je lutala po bezvodnim mjestima i proždirala. Ona, kukavički zadavljena i mnogonamučena, rastrzana u najgnusnijim i najmučnijim patnjama i bolovima nevinog djeteta. Ona, koja je živa tražena, bez ijednog jedinog trena sumnje da je već umrtvljena i kao bezvrjedna krpa na bunjištu zatrpana, i to sasvim blizu nas. Ona, za kojom smo bolima i suzama, moljenjima i nadanjima, bezvremenim danima i beskrajnim noćima tragali i tražili je trpeljivo i istrajno kao trunku polena u nepreglednim prašumama, kao zrno soli u bezdanim okeanima. Ona, čijom se smrću sledila svaka žila našega bića kada je beživotna nađena, čijim su se umiranjem provalile sve brane i ustave u nama, čijim je izdisanjem proplakalo i zaridalo sve u nama, što je imalo i moglo proplakati i zaridati. Ona, koja je i svojom smrću i svojim pogrebom sve nebrojeno mnoštvo naroda oko sebe sabrala, kao što i hljeb u sebi sabira nepregledna žitna polja i dolove.

Ona, koja bi glavu pognula i rumenilo obraza skrivala, jer ne bi da se toliko govori i piše o njoj, čak ni usnuloj, ne bi da je toliko zapažena, čak ni tada. Ona, koja nas je svojim životom i svojim življenjem, svojim nehotičnim izdvajanjem od sviju ostalih oko sebe, nenasilno privoljela da je zavolimo za oba svijeta. Ona, koja nas je samom sobom i svojom žrtvom zadužila, da nikada ne bude zaboravljena, i da nikada više niko ne bi takvo stradanje podnio. Ona, koja je bila dar, koji se rijetko dobija i prerano uzima. Ona, zbog koje se naše duše blaže i tješe, jer jasno poznajemo koga smo imali i koga sada još više nerazdjeljivo i neoduzimljivo imamo. Ona, koja sada zajedno sa svim svetim djevojkama mučenicama, svojim sestricama, koje su se upodobile stradanjima Hristovim, uznosi molitvene vapaje i za nas koji ovde umiremo i tugujemo kao oni koji imaju nadu, eda bismo mogli ponijeti i razumjeti tajnu vječnoga življenja.

Lazar Đačić

secanje-tijana-juric

Ostavite odgovor

Vaš email neće biti objavljen.